Višnja Slavica-Gabout, prof.

EMIL BENČIĆ - "ENIGME I NIMFE"
keramika i staklo 
GALERIJA ULUPUH Zagreb, 24.11.- 8.12.1998. 

Emil Benčić umjetnik je rijetko istančane osjećajnosti za karakter materije koju oblikuje - za toplu i podatnu glinu i krhko, transparentno staklo. Školovao se kod Stelle Skopal na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a širinu svojih interesa razvijao je usavršavajući se u Italiji i Francuskoj: u Firenzi je specijalizirao tehnologiju keramičkih glazura, u Avignonu starojapansku keramičku tehniku "raku", na Američkoj akademiji u Parizu porculan, a u Sars Poterieu staklo. Javno djeluje od 1966. godine, otkad je priredio 45 samostalnih izložbi, te sudjelovao na 53 skupne. Dobitnik je brojnih diploma, nagrada i priznanja: 1978.g. Vallauris (Francuska), 1984. g. Zagreb, (Svjetski triennale male keramike ), 1985.  g. Faenza (Italija), 1986. g. Pazin, 1993. g. Poreč ("Sv.Mauro" - za životno djelo), 1997. g. Zagreb (Svjetski triennale male keramike), 1997. g. Varaždin. Živi i djeluje u Poreču. 
 

DRAŽEN TROGRLIĆ 

Glavna likovna problematika kojom se u svom slikarstvu bavi Dražen Trogrlić je traganje za primarnim perceptivno-plastičkim vrijednostima boje, forme, linije i plohe. Pronalazeći mjeru - i mjerilo, u njihovim izbalansiranim, rafiniranim i usaglašenim međuodnosima u prostoru slike, izgradio je ovaj umjetnik unutar korpusa suvremenog hrvatskog slikarstva svoj potpuno samosvojan i autorski prepoznatljiv likovni sustav, koji se ponajprije temelji na čistom govoru osnovnih elemenata likovnog vokabulara, ali istodobno uključuje i spontanost geste, poetiku vizije, nesputanu slobodu imaginacije i bogatstvo nadahnuća.

Oslanjajući se u slikarskom postupku na iskustva primarnog i analitičkog slikarstva i na enformelnu gestualnost, pritom se istodobno prisjećajući magičnog metafizičkog ozračja, snovitog nadrealističkog ugođaja i apstraktnih organskih formi Miróa, Arpa i Picabie, ali i Duchampovog pop-arta, Trogrlić je u svom slikarstvu izgradio stil koji polazi od ambivalentnosti kao svoje osnovne značajke. A ta ambivalentnost - to je uvijek dvojnost suprotnosti: izvjesnosti i nagovještaja; statičnosti i dinamike; racionalnog i spontanog; teškog i lakog; organičkog i anorganičkog; čvrstog i fluidnog; figurativnog i apstraktnog; analitičnog i poetski-imaginativnog. Njegova je boja u isto vrijeme gusta, pastozna i taktilna, ali isto tako i transparentna; nepredstavljačka, ali i asocijativna. S jedne strane zasićena pigmentom i nabijena energijom, s druge ona je i zvonka i zvučna, prosijavajući, u nesputanom uzletu, fluidom namaza i čistoćom vizije. Crta - odnosno crtež, u sebi koncentrira strukturalnost i analitičnost, međutim i spontanost i čežnju za slučajnošću, otkrivajući u suspregnutoj napetosti poteza i ekonomičnosti postupka sposobnost oblikovno-sadržajne jezgrovitosti iskaza, ali i bujnost imaginacije.
Na Trogrlićevim platnima u skladnom kompozicijskom sazvučju i u razigranom morfološkom kontrapunktu žive monumentalne forme najrazličitijih crvenih, žutih i plavih boja, zajedno s usitnjenim, vibrantnim konstrukcijskim spletovima crteža . Zabilježen jednim sasvim osobnim prostorno - vremenskim kodom, ustrajno uznastojeći na putu osobnog autorskog kontinuiteta, njegov likovni iskaz preskače s predmetne na vlastitu razinu predočavanja, pri čemu međutim apstrakcija ne napušta predmetnu implikaciju, raslojenost podrazumijeva strukturu, asocijativnost se natječe s figuracijom, a nagovještaj pobjeđuje nad izvjesnošću.
 

ŽELJKO HEGEDUŠIĆ

Željko Hegedušić jedan je od onih naših slikarskih velikana koji unutar korpusa hrvatskog modernog slikarstva svojom osobnošću, svojom svestranošću i obimom svog slikarskog opusa - oplođenog na pariškim izvorima i pažljivo izgrađivanog, dograđivanog i brušenog tijekom gotovo sedam desetljeća, zauzima jedno izdvojeno i sasvim posebno mjesto. Njegovo slikarstvo angažira i aktivira gledatelja kao likovnog sugovornika, privlačeći ga neodoljivom snagom u svoje gravitacijsko polje i izazivajući niz jakih emotivnih reakcija - nekad lirskih, nekad ludičkih, nekad mistično-ekstatičkih, a nekad pak tjeskobnih, čak košmarnih.

Hegedušićev pogled na svijet je pogled iznutra. U ponajboljoj tradiciji metafizičko-nadrealističkog slikarstva i dadaističkog načina likovnog izricanja, on promatra stvari iz neočekivanih pozicija, postavlja likove i predmete u neočekivane odnose i koristi bizarne prostorne situacije. Na njegovim platnima vlada neka osebujna sloboda interpretiranja konkretnog i apstraktnog, viđenog i snoviđenog, pa iščitavanje ovog slikarstva postaje začudna pustolovina, a cilj detektiranje podsvjesnog i otkrivanja čudesnog u svakodnevnom.
Premda pobornik gestualnosti i slučajnosti u načinu bilježenja likovne misli, prostor slike i kompoziciju Željko Hegedušić gradi promišljeno, strukturirano i disciplinirano, znalački ujednačavajući kolorističke odnose i usuglašavajući ih s prostorom i formom. Boja - uvijek svijetla, snažna, otvorena i čista, ovdje je glavni moderator likovnog događanja. U zamahu gestualnog "drippinga" ona istječe i curi niz platno, zaustavlja se i širi u mrlje, te ponekad stvara čipkaste organske žilne sustave, transformirajući se povremeno u neku prepoznatljivu, fantastičnu formu, ili neku nadrealističku - gljivoliku, fetusoliku, pjegavu i podbuhlu glavu. Ona djeluje ne samo svojim psihičkim, nego i svojim fizičkim osobinama; ne samo vizualno, nego i - na način informela, taktilno, asocirajući na prvobitnost tvari i svjedočeći o izazovnosti i istinitosti materije. 

Slikarstvo je za Željka Hegedušića put oslobođenja duha i put pročišćenja; mjesto "pribježišta i zaklon spasonosnog boravišta". Njime on preskače različite slojeve svijesti i na svoj način sabire kamenčiće sjećanja, slažući uvijek nanovo mozaik jedne nove - osobne i posebne stvarnosti.
 

IVAN OBSIEGER 

Slikarstvo Ivana Obsiegera njegov je intimni dnevnički zapis. Na prvi pogled jednoobrazno, hermetički zatvoreno, strogo strukturirano i intelektualističko, ovo slikarstvo je međutim ispod svoje opne - po svom dubinskom presjeku, višestruko slojevito. Na površini tek linijski namreškano, koloristički ozvučeno i optički vibrantno, u svojoj unutrašnjosti ono je tektonski pokrenuto, spremno otvoriti raskoš svojih oblikovnih, stilskih, značenjskih i izražajnih nijansi samo onom posebno senzibilnom, pažljivom i strpljivom promatraču.

Premda se čini kako su zamršeni spletovi sitnih, apstraktnih kaligrafskih znakova na ovim slikama tek konglomerat mrlja i crtovlja, njihovo inspiracijsko ishodište je krajolik. Postupnim rastakanjem i apstrahiranjem motiva, a zatim njegovim sintetiziranjem i strukturiranjem, autor je u svom slikarstvu uspostavio nove prostorne odnose i uveo novu vremensku dimenziju - ono nešto imaginarno, neuhvatljivo i vječno, dokidajući objektivno u korist subjektivnog i pretvarajući perceptivni doživljaj prirode u vizualnu zabilješku svojih psihičkih stanja i raspoloženja, svojih zanosa i ushićenja. Svijet njegova slikarstva tako na jedan produhovljeni način opredmećuje svijet njegove intime, a u toj intimi čin slikanja ima inicijacijsko značenje samopotvrđivanja i spoznaje, odnosno - kako to sam autor kaže, "razaznavanja sebe slikarskim sredstvima".

Kako je od nekadašnjeg motiva tu preostao tek daleki, asocijativni odjek realnosti, linija boja i forma uzdigle su se do samostalnih likovnih tema, koje su se simbiotski utkale u raster snažno dinamiziranog crteža. Pritom je vodeću ulogu preuzela boja - u pastelu meka, zasićena i blijedo-nestvarna, a u ulju titrava, zvučna i gestualno-ekspresivna. Podatno prilagodljiva lakoći ruke i brzini oka, ona se hedonistički razigrala u bogato višeglasje delikatnih tonskih prijelaza, materijalizirajući zvukove i ritmove prirode, oslikavajući glazbu i opredmećujući pjesništvo.

Ovaj višeslojni preplet od širokih i uskih poteza kista, od mrlja boje i od bljeskova svjetlosti, kompozicijski je uređen po sistemu "smišljenog nereda" - zgusnutog u središtu, a razrijeđenog prema rubovima, uvrtloženog i pokrenutog iz centra i iz dubine, a ritmički ujednačenog po površini i prema krajevima.

Na prvi pogled tek nervozna nervatura, ovo slikarstvo otkriva se međutim tek postupno - kao kriptografski zapis, koji pri svakom iščitavanju na novi način priča staru priču o praiskonskim kozmogonijskim silama, o unutrašnjim energijama, o poetici stvaranja i o uživanju u samom činu slikanja.
 

IVO KALINA 

Premda školovan na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u tradiciji "minhenske škole" - čemu je onda pridodao elemente svoje osobne naklonjenosti francuskom slikarstvu, posebno Deraineu (Derenu), Toluouse-Lautrecu (Tuluz-Lotreku) i Cezanneu (Sezanu), a što je u njegovu slikarstvu zauvijek ostavilo trag u smislu inzistiranja na čvrstini kompozicije i na čistoj fovističkoj boji, ime slikara Ive Kaline u hrvatskoj umjetnosti usko je vezano uz ona avangardna kretanja u nas koja su već zarana, povijesnih pedesetih godina, dovela do pojave apstrakcije u hrvatskom slikarstvu. U slučaju Ive Kaline, do apstrakcije koja je izrazito nepredstavljačka i nemetaforična, ali je naglašeno impulzivna, emotivna i lirska.

Tri su motivska ishodišta Kalinina slikarstva: pejzaž, portret i akt. Oni su jezgre iz kojih kasnije nastaju ciklusi "Krajolici", "Osmijeh" ( ili "Glava") i "Akt". Opčinjenost primorskim pejzažem - onim bliskim mu, "liburnskim"- oko Voloskog i Opatije (a u Opatiji je proživio veći dio života), najjače je utjecala na njegovo slikarstvo, preplavljujući ga iskričavošću mediteranske boje i karakterističnim osvjetljenjem. Sam je autor svojedobno konstatirao: "Taj lokalni, konkretni pejzaž naučio me kako gledati na stvari oko sebe i kako se vizualno formirati. Tako naprimjer, svjetlo je ovdje u Liburniji posebno: tvrdo je rezano ranim sunčevim zalaskom za Učku, pa su stoga i forme na mojim slikama tvrdo i oštro rezane".

Kalinin umjetnički put, na kojem je skupljao iskustva, apsorbirao utjecaje i taložio različite poetike - najintenzivnije u vrijeme boravka u Zagrebu, kretao se od tašizma, informela i lirske apstrakcije, preko slikarstva geste i kaligrafskog znaka, do apstraktnog ekspresionizma bliskog iskustvu "nove slike", te do jedne vrste asocijativne pejzažne apstrakcije. Njegov likovni izričaj sukus je istraživanja u kojima je sadržana širina poteza i nesputana gestualnost Franza Klinea (Franca Klajna), veličajna kaligrafija rukopisa Pierrea Soulagea (Pjera Sulaža), poetika i taktilnost informela - izražena pastoznošću namaza boje i reljefnošću kolaža, a sve skupa pokrenuto je umjetnikovom čuvstvenom energijom, kojom on na samosvojan način ispisuje svoj psihogram i svoja unutarnja stanja i raspoloženja. Njegova djela tako - a posebno tek neposredno pred kraj života izlagani kolaži, dobijaju u konačnici jednu novu kvalitativnu kategoriju, vitalnošću izraza i autorskom autentičnošću i individualnošću nadrastajući svoj prostor i svoje vrijeme i funkcionirajući kao univerzalna i svima razumljiva umjetnička vrijednost. Ivu Kalinu ona time smještaju među neke od najistaknutijih slikara hrvatske moderne likovne umjetnosti.
 

JURE LABAŠ

Ekspresivno i emotivno s jedne strane, a konstruktivno i analitično s druge, dijalektika je kojom na jedan poseban način svoje stvaralaštvo gradi Jure Labaš - slikar za kojeg neki kritičari tvrde kako je danas u nas jedan od rijetkih "doista angažiranih slikara". "Angažiran" ovdje treba međutim shvatiti u onom univerzumskom, "šimićevskom" smislu - u smislu pobune pojedinca protiv društva, protiv otuđenosti i banalnosti, te protiv mediokritetstva i lažnog morala suvremenog svijeta. Likovnom ironijom i groteskom parafrazirao je on i re-interpretirao i Picassa i Dalija, narugao se i autoritetima i avangardistima, posvetivši se, uz motive iz ciklusa "Clownovi i maske", "Pokladne maske" i "Minotauri", ponajviše motivu akta i ikonici erotskog, discipliniranog unutar rastera jednog mehanicističkog oblikovnog sklopa. Balansirajući na oštrici putenosti i provokativnosti, Labaševi aktovi međutim iskazuju negdje u svojoj osnovi uvijek jednu emotivnu i gotovo lirsku konstantu, koja onoj mehanicističkoj komponenti daje ljudsku dimenziju, a oblikovnim likovnim elementima životni intenzitet.

Motivika je u Labaševu slikarstvu polazište iz kojeg se odmata njegova osobna intimistička "kronika". Analitičnošću likovnog postupka međutim priklanja se on čisto likovnim - slikarskim kategorijama, koje su ustvari onaj bitni, nosivi konstruktivni element njegova slikarstva. To je prije svega crtež - silovit i impulzivan, te potez - lapidaran i nabijen energijom. Oni uvjetuju kvalitetu i karakter linije, dopuštajući joj jednom da melodiozno obgrli formu, a drugi put da je odlučno ukroti. Sukladno tome, kolorit se pomalja ili u svojim tonskim, lokalnim vrijednostima, ili nahrupljuje otvoreno i silovito. Valja isto tako istaći i kompoziciju dinamiziranu srazovima oblika, jakim skraćenjima i preklapanjima planova, kao i čvrstu strukturu slike s jasno definiranom jezgrom i snažnim kohezivnim silnicama, što sve doprinosi likovnoj uvjerljivosti Labaševa slikarstva, te jasnoći i sintetičnosti njegova likovnog govorenja.

Jure Labaš diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Ive Režeka. Nakon studija dvije je godine bio suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Samostalno izlaže već 35 godina - od 1964. godine i dosad je održao 36 samostalnih izložbi. Radi crteže, grafike, kolaže, akvarele i slike u kombiniranoj tehnici. Dobitnik je Nagrade ULUH-a za slikarstvo za 1969.godinu.
 

RATKO PETRIĆ 

Skulpture Ratka Petrića vizualna su provokacija. Ali ne samo vizualna, nego značenjska i sadržajna. Jer ovaj je kipar oduvijek zagovarao izrazito angažirano likovno djelovanje i pokazivao interes za socijalnu tematiku, upirući kritičku oštricu svoje umjetnosti protiv ljudske gluposti i tuposti, protiv moralne ružnoće i izvitoperenosti, protiv prijetvornosti, konformizma, sile, mržnje, straha i agresije, a osobito protiv birokratske praznoglavosti i nadmenosti. Njegovo djelo zato je stalno aktualno: ne podilazi nikome i ničemu, a zalaže se za opće ljudske vrijednosti i za pravo na život dostojan čovjeka - smislen, intelektualan, duhovno bogat i sadržajan.

Petrić svoju kritiku društvenih devijacija ponajbolje iskazuje direktnom aluzijom i ironijom, često s dozom satire i karikaturalnog humora. Polemizirajući s onim što je anti-estetsko, on međutim uznosi i veliča ono što je lijepo, iskreno i čisto, a baveći se erotsko - anegdotalnim, zagovara ljubav i povjerenje. Likovno, njegove poruke su uvjerljive i snažne - tim elementarnije i oblikovno jednostavnije, što je ideja i aluzija direktnija i jasnija. Pa premda nije nikad napustio figuraciju, Petrić ju je maksimalno očistio od opisnog, sintetizirao i sveo na najjednostavniju geometriziranu formu, u funkciji izravne materijalizacije pojma. Ljudsku besadržajnost, te dezintegraciju i prazninu duha asocirao je tako praznom, ljušturastom, depersonaliziranom skulpturom konceptualnog pristupa i nadrealističko-dadaističkog izričaja, koristeći se često sredstvima iz pop-artističke rekvizitarnice: ready - madeom, asamblažom i letrizmom, odnosno znakovnom simbolikom slova. Posebno je ovo potonje karakteristično za Petrića, koji ističe vizualnu prirodu slova-znakova i njihovu ekspresivnu snagu.

Ratko Petrić je u nas jedan od najvećih pobornika uvođenja i primjene novih materijala u kiparstvo. Prije svega poliestera, koji pruža široke mogućnosti za modeliranje forme, za izražajni tretman površine, kao i za korištenje snažne i sjajne boje. Uz to, premda voli i one klasičnije materijale: broncu, čelik, aluminij i staklo, rado primjenjuje i one sasvim nekonvencionalne: kožu, dlaku, papir - čak i meso.
Oštrinom svog likovnog protesta, "estetikom ružnog", snažnom ekološkom porukom, te originalnošću i upečatljivošću izraza, kao i sasvim individualnim i prepoznatljivim plastičkim jezikom i osobnim autorskim stilom, Ratko Petrić se po ocjeni kritike svrstava u jednog od najuglednijih hrvatskih kipara srednje generacije, koji je uvijek znao skrenuti pozornost javnosti na svoju umjetnost i natjerati gledatelja na reakciju.
 

VJERA LALIN - "BESTIJARIJ" 

Vjera Lalin u svom slikarstvu slijedi potku i poetiku dviju ponajboljih crtačkih osobnosti u hrvatskom modernom slikarstvu: onu svoga učitelja Ivana Lovrenčića, s njegovom bajkovitom, lirskom narativnošću, smještenom negdje u prostorima mitskog i djetinjeg i onu Nives Kavurić - Kurtović , s njezinim profinjenim crtačkim fantazmagorijama, rafiniranim koloritom i tananom gestualnošću. Njezine slike s halucinantnim motivima koji izazivaju osjećaj tjeskobe i uznemirenosti, često s prizorima morbidnog i traumatskog sadržaja, govore o slikarstvu koje se razvija u tragu jednog nadrealističkog ekspresionizma, a koje je u ciklusu "Bestijarij" zaplovilo nepoznatim, mračnim prostorima podsvijesti, sna, sjećanja i prisjećanja, zaronivši u naslage gdje se miješaju drevno evolucijsko nasljeđe, mitovi i legende.
"Bestijarij" Vjere Lalin uistinu je napučen zvijerima noćnih košmara - zastrašujućim, "frankeštajnski" sklopljenim krzneno-pernatim i pernato-ljuskastim "beštijama", koje upravo tim genetskim preskokom i svojevrsnom oblikovnom stilizacijom ukazuju na svoje heraldičko i simboličko značenje. Njihove poze na postoljima asociraju na vrhovništvo i moć, a njihova sirova snaga i tajnovito obličje na neke arhajske toteme i magijske rituale iz praskozorja civilizacije, koji ovdje izranjaju iz tmina daleke povijesti, progovarajući međutim svevremenim jezikom uvijek odgonetljivih simbola.

Slikarstvo Vjere Lalin asimilira i na neki način "transkribira" priču u jedan likovni sustav u kojem je narativni predložak - ovdje neka imaginarna stvarnost, materijaliziran i slikarskim sredstvima opredmećen i sintetiziran u čvrstu mrežu snažnih, napetih i energijom nabijenih umnoženih linija, čija je gestualna impulzivnost disciplinirana strukturom, a kompozicijska strogost omekšana finom kolorističkom poetikom. 
 

VOJO RADOIČIĆ 

Mali je broj hrvatskih likovni umjetnika koji su se okušali u tako mnogo likovnih medija, u toliko tehničkih postupaka i materijala i na toliko slikarskih podloga kao Vojo Radoičić. Od onih tradicionalnih i uobičajenih - olovke, pastela, tuša, akvarela, tempere, akrilika, ulja, papier-mâchéa i kolaža, do vezenja koncem i tkanja. Od rada sa staklom, platnom, kartonom, drvom i gipsom, do terakote i svile. Od platnene, papirne i drvene podloge, do slikanja na komadima pokućstva, na kutijama i ladicama, na uporabnim tkaninama, te na slučajno pronađenim, ili svojeručno izdjeljanim drvenim predmetima.

Ono što uvijek oduševljava pri susretu s Radoičićevim stvaralaštvom je beskrajna autorova maštovitost. Ona buja i kipti silinom imaginacije dok niže bajkovite priče snovitog, nadrealnog ugođaja, ispredene od niti sjećanja i niti fantazije, od djelića stvarnog i djelića imaginarnog. Kao neki stari spomenari puni melankolije i daha prošlih vremena, natopljeni su prostori njegovih slika uspomenama, sjećanjima i zaboravljenim čežnjama. Tuda plove, dimeći iz visokih dimnjaka, starinski "vapori", bestežinski lebde "šagalovski" likovi, priklanjaju se jedna drugoj sitne primorske kućice i prkose sili teži blokovi urbanih nastambi. Sliku, kao u stripu, prati tekst, koji u formi dijaloga, pisma ili anegdotalnog zapisa na karakterističan način komentira viđeno. I upravo ta riječ uz sliku, ponajviše izrečena lokalnom čakavštinom i tako smještena u prostor i vrijeme, provlači kroz Radoičićevo stvaralaštvo autobiografsku nit i aktivira mu životno bílo, uz to ostavljajući prostora višeznačnom iščitavanju.

Vojo Radoičić u načinu svog likovnog iskaza nikad nije odustao od figuracije i od "antropomorfne određenosti". Njegov likovni svijet od samog je svog početka autentičan, ujednačen i autorski prepoznatljiv - ali ne i hermetički zatvoren, jer se tu mogu redom razabrati i elementi ekspresionizma i dadaizma; konceptualizma i pop-arta; egzistencijalizma i art-bruta; "nove figuracije" i "nove slike". Uz to, u nesputanosti duktusa, u snažno istaknutoj taktilnosti, u nekoj dječje naivnoj slobodi interpretiranja sadržaja i forme, kao i u izvjesnoj "primitivističkoj" spontanosti izraza, iščitava se tu neka posebna poetika i posebno ozračje, koje priziva u sjećanje i Kléea i Chagalla i Dubuffeta.

Kad se govori o djelovanju čistih likovnih sredstava, tad se pored ekspresivnog grafizma Radoičićeve linije ponajprije ističe boja - nesputana, čista i izražajna, koja na način plakatnog slikarstva ispunja plohu i u prostoru slike doprinosi karakterističnoj planimetriji oblika. Ona na sasvim poseban način aktivira preobrazbu realnosti u ovom slikarstvu i omogućuje prijelaz u paralelni virtualni svijet, u kojem se stvari događaju izvan protoka vremena i iz kojeg se u zbilju gleda iz jednog pomaknutog očišta.