| Iako ne
postoji striktno razgraničenje, ipak bi se izbor likovne teme mogao definirati
kao iskaz uvjerenja ili kao inicijator emocionale ispunjenosti. U prvom
se slučaju, dakle, motivsko određenje shvaća u totalitetu simboličkog radijusa,
u profiliranoj znakovnoj distinkciji kao nositelju manifestnog, programskog
dijaloga, dok je u drugom ono poligon poetskog doživljaja, stimulans potencijalnog
psihičkog stanja. I mada se, da još jednom naglasim, spomenuto dvojstvo
često preklapa, djelo Gordane Špoljar Andrašić se, bez sumnje, temelji
na potonjem načelu. Uski krug tema, od kojih bi svaka mogla biti promicatelj
određene ideje, u ovom slučaju zadobiva naglašenu osobnu intonaciju. Uzmimo
primjer Gordaninog šumskog pejzaža: sva iščitavanja u vidu ekološkog upozorenja,
rousseauovskog povratka prirodi, simboličkog dešifriranja drveta kao "sjedišta
ljudskih duša" ili "hrama bogova" (Plinije stariji) blijede pred suptilnošću
i senzualnošću njezinih sjetnih utrnuća. Semantičke analize su samo popratna
pojava one suštinske analize likovnih elemenata koja će biti uočljiva ako
pratimo razvojne faze šumskog ciklusa.
U početku
nam raspored drveća i uređenih stazica daje naslutiti pejzaž gradskog parka
koji nije eksplicitna reprodukcija vanjske pojavnosti, već korelacija onih
eksternih i internih, fantastičnih i zbiljskih uvida. Mada je tu prisutna
određena doza opisnosti, iz nje je izgnan svaki trag narativnosti. Ništa
ne narušava mirnoću i tišinu prizora. Naime, i najmanja naznaka čovjeka,
životinje, pa čak i povjetarca poremetila bi savršenstvo relacije autorica-pejzaž,
odnosa u kojem priroda i čovjek (s nadom prevladavanja dihotomije podvojenih
svjetova) postaju jedno. Jednostavnost i prisnost tog harmoničnog procesa
razlog su Gordanine vjernosti datom motivu, jer ona, kao naglašeni intimist,
upravo malim pomacima i suptilnim naporima gradi podnošljivije, smislenije,
pa čak i ugodnije postojanje.
Daljnji razvoj
njezinih naturalnih prikaza upućuje na blage rnodifikacije: drveće se ogoljuje
i svodi isključivo na vertikale trupaca. Tu promjenu ne trebamo pripisivati
smjeni godišnjih doba i popratnim mijenama raspoloženja, već isključivo
likovnim razlozima. Blagom modernizacijom s težištem na redukcionističkoj
morfologiji propituje se priroda formalnih i pridruženih im estetskih kategorija,
sada oslobođenih sadržajnih konotacija. Krajnji rezultat tih procesa potpuno
su apstraktne slike čiji strukturalni elementi i nazivi negiraju vezu s
vanjskom pojavnošću. Negdašnje istaknute konture stabala jukstapozicionirane
u naznačenom trodimenzionalnom prostoru nestaju u korist međusobnog stapanja
i prožimanja okomica boje, bez pretenzije pribjegavanja u asocijativnu
čitljivost. Riješivši se zamki mimetičkog, ova djela progovaraju rječnikom
forme: uravnoteženo dinamizirani laki potezi, izvedenice prijašnjih sabitih
mrljastih nabačaja, i koloristička pretapanja ljubičastog ili smeđeg s
dominirajućim plavo-zelenim tonovima emaniraju profinjenu estetičnost i
naglašenu poetičnost - ekshalaciju onih intimnih iracionalnih instinkta,
tipičnih za njezino cjelokupno stvaralaštvo. Upravo je ta idiličnost onaj
krucijalni momenat diferencijacije ovog slikarstva od primarnog izričaja
(s kojim može više-manje korespondirati na formalnom planu), s obzirom
da Gordana ne djeluje kao analitičar, već izraziti liričar. Osvrnimo se
na najnovije uljane slike na papiru ili male akvarele profinjene kolorističke
palete i sofisticiranog emocionalnog ugođaja, čiji sjajeći namazi, odnosno
lazurni prelivi, umiruju svojom meditativnošću i osvajaju neposrednošću
i jednostavnošću. Dakle, harmoničnost i skladnost likovnog izražaja, i
bez prethodnog prikazivačkog klišea, nositelji su šarma i dražesti, sublimacije
autoričinih unutarnjih stanja.
Promišljeni
pomaci od figuracije, preko uprošćenih formi, do apstraktnog, modernijeg
izraza oponašaju obrasce slične genezi moderne umjetnosti. Suvremena je
likovna produkcija poprimila radikalnije vidove, i u težnji za što avangardnijim
izričajem izgubila dio svojstvene joj skromnosti i ljupkosti. Umjetnici
poput Gordane Špoljar Andrašić radije pronalaze utočišta u simplificiranim
impresijama - oazama vlastitih snova, vraćajući stvarnosti djelić izgubljene
iluzije.
Ana
Tuk
|
