Zdenka Pozaić rođena je 15. studenog 1940. u Čazmi. Školu primijenjenih umjetnosti završila je u Zagrebu 1960. godine, a 1966. godine diplomirala je na Akademiji likovnih uumjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Alberta Kinerta. Specijalku grafike završila je kod prof. Marijana Detonija. Pored grafike bavi se ilustriranjem i opremom knjiga, te grafičkim dizajnom. Boravila je na studijskim putovanjima u Engleskoj, Irskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Španjolskoj, Egiptu i Nizozemskoj. Radovi joj se nalaze u muzejima i galerijama, te privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada za grafiku i crtež. Objavila je sedam pjesničko-grafičkih mapa (s Vesnom Parun, Lukom Paljetkom, Sunčanom Škrinjarić i Brankom Vujanovićem) i jedanaest naslova bibliografskog izdanja "Riječ i slika".

Iz bibliografije
 

Tehnička askeza linoreza postaje medijem discipliniranih emocija kao u glazbi. Glazbu ne spominjem slučajno. Ako bismo tragali za prirodom njenog čuvstva koji ona varira na svojim listovima, onda bismo neizostavno asocirali glazbu, ili drugim riječima: ono što je najneodređenije u nama potrebuje najviše tehnike, discipline i preciznosti da bi bilo priopćeno.

Veselko Tenžera, 1978.

Ničeg nema slučajnog ni besciljnog kod ove u linorez zaljubljene umjetnice, za koju je oko tek polazna točka istine, a slikarski temperament smion provodnik nagomilane intuitivne energije. Uozbiljena i pomalo naivna zagonetnost njezinih grafika kao da prihvaća i samu ljepotu s rezervom, reklo bi se: I kao nešto na što se treba pripremati pustopašnom prinošenjem žrtve.

Vesna Parun, 1983.

Njezin znatiželjni duh proširuje grafička traganja i iskustva i upotrebom japanskih alata i naknadnom intervencijom kistom, prodorima (vodenih) boja u linorez, bivajući upravljen na strpljivost nicanja slike, što podrazumijeva ne samo marljivost, već čulnu i ideoafektivnu permanentnu budnost koja uništava tijelo i zahtijeva napor oka, ruke, i jasno - duha.

Ive Šimat-Banov, 1983.

 

Već prve njene grafike, a osobito linorezi, tako jednostavni i asketski čisti, iznenađivali su poznavaoce slikarstva. Izvjesna zgusnutost, odnosno apstrakcija nije narušavala ili zamućivala prepoznatljivost, sjenu oblika, nego je dapače pojačavala igru linija i masa. Ali Zdenka nije samo grafičar, ona je slikarica koja svijet zre bojama, te boja postaje temeljna odrednica u njenom slikarstvu. I tako nastaju oni čudesni linorezi, gdje pigmenti igraju svoju osebujnu igru.

Josip Bratulić, 1986.

Poput Focillona, naravno, Pozaićeva slika "pohvalu ruci". Riječ je o slikarskom dnevniku, koji traje već gotovo jedno desetljeće, a započet je sa nakanom da se uoče i uobliče promjene fizionomije ruke s obzirom na vanjske konstalacije i unutarnje raspoloženje. Ili više od toga: da se iz analize ustrojstva i značaja ruke kao motiva izbistri ekvivalencija vlastita crtačkog stila. Jer u svakom njenom djelu ruka je drugog značenja i drukčijih (likovnih) vrlina.

Vladimir Maleković, 1991.

Istina je, Zdenka Pozaić polazi u svom radu (tehnike visokog tiska: linorezi i drvorezi, pretežno u boji) - od realnosti. Realnost za nju znači ono što je očigledno, jasno, jednostavno... Ona čak i viziju voli da je jasna. Igor Zidić je u predgovoru kataloga izložbe u Züirichu, 1972. napisao da se njezine grafike odlikuju gotovo klasičnom jasnoćom i jednostavnošću reprodukcije. Moglo bi se reći da se radi o sažimanju zbilje na jedan poseban način.

Dora Kinert, 1996.

 

Manje poznata djelatnost istaknute hrvatske grafičarke Zdenke Pozaić jesu bibliofilska izdanja knjiga, za čije je izlaženje gotovo uvijek ona sama zaslužna. Te se knjige pojavljuju u posljednje dvije godine nakon njezina bogatog iskustva stečenog s grafičko-pjesničkim mapama (izdala ih je šest), gdje je na stihove pjesnika načinila mnoge grafičke listove. Neke od tih mapa ostaju trajno u sjećanju zbog snažnog dojma na čitatelje- gledatelje, zbog izvrsnih vizualnih pandana, koji idu u korak s vizijom pjesnika. Takve su značajne mape nedvojbeno "Čitač snova" i "Tiha pjesma" s pjesmama Vesne Parun ili mapa "Ruke" s poezijom Luke Paljetka.

Elena Cvetkova, 1998.

Zdenka Pozaić pripada onim rijetkim grafičarima srca, koji izgubljenu ljepotu postojanja ustrajno pronalaze u svom djelu. Učenica Alberta Kinerta već tri desetljeća stvara prozračne grafičke vizije profinjena kolorita ispunjene karakterističnom osobnom ikonografijom. Više od tridesetak samostalnih te dvije stotine skupnih izložbi, sedam grafičko- pjesničkih mapa ostvarenih u suradnji s velikim imenima hrvatske poezije, kao i brojna priznanja i nagrade koje je dobila za svoj rad, potvrdili su njezin status među grafičkim prvacima današnjice.

Marina Tenžera, 1998.

Voleći svoj medij i sva sredstva koja joj stoje na raspolaganju u izvođenju istančanih listova grafičarka Zdenka Pozaić pokrenula je autorsku kolekciju nazvanu "Riječ i slika". Ta se ljubav očituje ponajprije u odnosu prema papiru kao osjetljivoj i blagoj podlozi, pa je svoje grafike i prateće korice i tekstove poetsko-likovnih mapa znala izabrati optički i taktilno naročito poželjne vrste gustih prirodnih struktura. Ljubav se zatim odnosi na drvo kao na zadani kadar i plohu u koju će urezati vlastite znakove i ostaviti tragove svojih prostornih invencija, a afiniteti se logično šire prema boji i slojevitim nanosima pigmenta, posebice prema boji i slojevitim nanosima pigmenta, posebice prema gotovo pastelnom registru vrlo osobnih naglasaka (s iznimnim korištenjem kričavijih i otvorenijih tonova, kada to motiv zahtijeva).

Tonko Maroević, 1998.

Jednom upitana o svom autorskom pristupu grafici i o tome što je kod grafike primarno zanima, Zdenka Pozaić je odgovorila: "Zanima me iskustvo i duhovnost... Volim plavetnilo rane renesanse... i tehničku askezu". Premda tek natuknice, iz tih opaski mogu se jasno razabrati osnovne značajke (uvijek u određenom dualitetu) umjetničkog opusa ove autorice: sažetost i stilizacija forme, jednostavnost i pročišćenost kompozicije, čvrstoća i snaga urezane linije, odlučnost- ali i senzibilitet geste, lakoća- ali i strpljivost crteža, zasićenost- ali i transparentnost boje. Boja je pri tom ona koja ovu umjetnicu autorski najviše identificira.

Višnja Slavica Gabout, 1999.

Niz novih grafika izvedenih tehnikom drvoreza i linoreza - danas već prilično prorijeđenih grafičkih tehnika koje pružaju nevjerojatne mogućnosti kombiniranja boja i otisaka - pokazuju kako i u ovom brzom i kompjutorima jeftino umnoženom svijetu prave stare tehnike i vještine imaju svoje vjerne sljedbenike. Poštujući u potpunosti drvorez kao likovni izraz koji svoju punoću dobiva ne samo u preciznom urezivanju obrisnih linija crteža, već i u obojenoj plohi koja otiskom na finoj teksturi japanskoga papira ostavlja čak i trag godova s drveta, autorica računa na apsolutno iskorištavanje tehničkih mogućnosti izraza u konačnom likovnom rezultatu.

Dorotea Jendrić, 1999.