|
ARHETIPSKA
UTOČIŠTA
Je
li nam estetska forma genetski usađena? Jesmo li je naučili od prirode?
Jesmo li je razvili usporedno s civilizacijom? Još nema jednoznačnog odgovora,
ni suglasnosti teoretičara, ali umjetnici su oduvijek imali o tome neko
svoje tajno znanje - koje se moglo izraziti samo estetskom formom, ali
ne uvijek i riječima. No čini se kako je kineska umjetnost, razvijajući
svoje estetske forme zajedno s civilizacijom, sve više učila od prirode.
Za razliku od zapadnjačke koja se prečesto udaljavala od prirode, ne samo
u pojmovno-doživljajno-tehnološkom smislu, nego i motivskom - pretvarajući
je primjerice u "mrtvu prirodu". U kineskoj umjetnosti, koja se počela
stvarati prije više od četiri tisuće godina, ne postoji pojam mrtve prirode
u zapadnjačkom smislu. Priroda je idealizirana, ali iz sebe same - umjetnik
uzima iz nje onaj detalj koji ga je doživljajno ili emocionalno potaknuo
na neku misao. Tako slika postaje poput lirske pjesme - pripovijest o trenutku
nekog unutarnjeg stanja. Upravo zbog tih motiva iz prirode sve do prije
nekoliko desetljeća zapadni su povjesničari umjetnosti bili skloni svu
azijsku umjetnost nazivati samo primijenjenom umjetnošću, manirizmom, odričući
joj samosvojna, pojedinačna estetska postignuća. Osim iz neznanja, dijelom
je to bilo i zato što se tradicionalno kineska umjetnost još i danas dijeli
na samo tri cjeline, određene temom: onu koja slika samo krajolik, onu
koja slika samo ljudski lik i smjer koji se uvriježio nazivati "ptice i
cvijeće". Dakako, da je tijekom razvoja te drevne civilizacije bilo promjena,
da su neke carske dinastije i dvorovi uvodili svoje stilove, da su postojali
"odmetnici" od kanona, da su nastajale nove škole. No, s našega zapadnjačkog
gledišta, te promjene nama se ne čine tako dramatičnima - jer na neki način
tradicionalna kineska umjetnost nije imala svoju revolucionarnu avangardu.
Te velike promjene dogodile su se tek u novije vrijeme, otvaranjem Kine
prema svijetu i željom njihovih umjetnika da posvoje iskustva drugih kultura.
Pa ipak, tradicionalna je umjetnost i dalje prevladavajuća i vrlo živa,
a sve više Zapadnjaka pokazuje zanimanje za nju, proučava je i odlazi u
Kinu naučiti drevne tehnike.
Tako
je i Zlata Merlin u Pekingu četiri godine studirala drevno umijeće, slikarski
smjer koji se na kineskom zove hua nijao i koji je još uvijek najomiljeniji
i najrasprostranjeniji način slikanja koji se počeo razvijati 4000. g.
prije Krista. Slikar Hsieh Ho je u 6. stoljeću načinio prvu klasifikaciju
slikara i ujedno postavio tzv. šest načela od kojih se još i danas počinje
učiti tradicionalna tehnika slikanja kistom. Na razvoj slikarskog smjera
hua nijao najviše je utjecala Akademija Sunga, koja je u taj stil unijela
jasne i nježne granične linije ispunjene prozračnim nanosima boja, te izdvajanje
predmeta slikanja iz okoline, čime se stvara dojam kao da tema lebdi u
"nepokretnoj bezvremenosti". U to je vrijeme car Hui-tsung, i sam utjecajan
slikar, svojim radom odredio stil i kompoziciju kao sredstva estetske osjećajnosti
i izražajnosti, naglašavajući kako sličnost sa životom nije ono što je
na slici važno. Jest da je tema zadana, ptice-cvijeće-kukci, ali zato nema
ograničenja u stilu. Važno je da se umjetnik usredotoči na ono važno, lijepo,
doživljajno i da odbaci sve što bi odvlačilo pozornost ili "zatrpavalo"
sliku. Nakon što ovlada vrlo zahtjevnom tehnikom (slika se na paučinastom
papiru od sandalovine brzim, sigurnim, u jednom potezu izvedenim pokretom
kista - dakle, nema prava na grešku i popravljanje), umjetnik ovlada kompozicijom
(manje je više!), uporabom boja (postoje pravila) i ujedno traži svoj izričaj.
Naše
nesviklo oko možda i neće prepoznati što je u slikama Zlate Merlin tradicionalno
kinesko, a što je njezina osobnost, inventivnost iz koje izbija europsko
nasljeđe i odstupanje proizašlo iz unutarnje sigurnosti da je ono što je
stvoreno na papiru samosvojno. Pa iako se često drži zadanih tema, Zlata
pomakom u kompoziciji ili neuobičajenim kombiniranjem motiva "heretičkom"
uporabom boje ili "grešnim" potezima kista stvara svoj izričaj. Na prvi
pogled u njemu jest sadržana osnova drevne umjetnosti - ozračje (dojam)
je kinesko - ali ona nam zapravo donosi svoj svijet: forma i sadržaj posreduju
nam, kao "katalizator" europske kulture, unutarnji Zlatin kineski doživljaj.
Naposljetku, ma koliko ovladala samom tehnikom i ma koliko u sebe poprimila
kineskog, ona ipak ostaje biće svog prostora. I upravo je to ono što te
slike čini osobitima, drukčijima, pomalo egzotičnima. Privlače nas zbog
naslućivanja nekog dalekog nepoznatog nam svijeta, a bliske su nam zbog
doživljajnosti lijepoga, skladnoga, spokojnog. To nije umjetnost koja se
nameće (ili razmeće) agresivnim pristupom, ne želi ni šokirati ni uzdrmati.
Naprotiv, svojim elegantnim linijama, delikatnim, profinjenim motivima,
jasnoćom i težnjom ka savršenstvu želi nam pokazati kako se doživljaj prirode
može "ponutriti" - kako se očituje strujanje životne energije chi. To su
prizori iz arhetipskih snova, utočišta u koja se sklanjamo u bijegu pred
katkad po naš duh pogubnom i razarajućom svakodnevicom. Kao da se vraćamo
okrilju iz kojeg samo potekli i koje svakodnevno niječemo u sebi i oko
sebe. Estetska forma koju, pa i potisnutu i zanijekanu, nosimo u sebi.
Jadranka
Pintarić
|
Snimio: A. Marušić
