Nikola Reiser rodio se 1918.u Mirnovcu kraj Samobora, u obiteljskoj kuriji izgrađenoj u 16. stoljecu. U njoj je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Školovao se u Zagrebu, gdje nakon mature upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. 1943. godine odlazi u partizane. Tijekom ratnih godina stalno crta, pa se ti crteži mogu shvatiti i kao svojevrsni ratni dnevnik. 

Nakon rata vraća se 1945. g. u Zagreb, gdje živi i radi još i danas. 1949/50. g. boravi u Parizu gdje pohađa Academie Julian. 1957. godine provodi studijska putovanja po Italiji i Njemačkoj. 1960. godine boravi nekoliko mjeseci u Njemačkoj, gdje puno radi i izlaže. Od 1966. do 1969. godine boravi po nekoliko mjeseci godišnje u Švedskoj (Stockholm, Kristianstad, Malmo, Norrkoping, Skovde) gdje pretežito radi portrete. Od 1969. godine do umirovljenja 1985. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer Slikarstvo. Od 1988. g. vodi s Ljubom Ivančićem Majstorsku radionicu. Redoviti je član HAZU.

Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Od 1944. godine do danas sudjelovao je na više od 300 skupnih izložbi, a bio je zastupljen na Biennalima u Veneciji, Krakowu i New Yorku, te na svjetskoj izložbi u Montrealu,Torontu, Firenzi i Bruxellu. Imao je oko 80 samostalnih izložbi u domovini, Evropi, SAD-u i Kanadi.

U poslijeratnom hrvatskom slikarstvu mjesto Nikole Reisera iz više je razloga i posebno i značajno unatoč činjenici da on nikada nije nastojao mijenjati povijesne tokove. Ovaj slikar kao da se klonio svake radikalne geste, a ipak, kada se odlučivao njegove odluke nisu bile ni konformističke, ni anakronističke.

Što više, može se slobodno reći kako je Reiser tijekom čitava svog stvaralačkog vijeka njegovao zaseban vid subverzivnosti koji najčešće nije bio prepoznat.

U ovom se djelu jasno može lučiti stroga žanrovska podjela: portret, mrtva priroda, akt i pejsaž. Tijekom četrdesetih godina Reiser je sasvim neočekivanim intimnim supstancama znao u svojim ratnim skicama razbijati krute ideološke, to će reći socrealističke sheme, baš kao što je i kasnije nastojao relativizirati konvencije žanra.

Ovaj slikar pripada generaciji umjetnika koja je na početku pedesetih godina prva u čitavom socijalističkom bloku Istočne i Srednje Europe odbacila socijalističke dogme. Činili su to pozivajući se na iskustva avangardi. Udio Nikole Reisera u odmaku od socrealizma bio je potpuno različit.

On se svjesno okretao na međuratnu tradiciju, na "čisto slikarstvo" lišeno svih socijalnih, političkih i drugih ideoloških aspekata. Takvo pozivanje na prošlo vrijeme bilo je podjednako destabilizirajuće za socrealističku praksu koju je zagovarala politika i u Hrvatskoj vladajućeg realsocijalizma.

Kasnih pedesetih i početkom šezdesetih godina u Reiserovu se slikarstvu, više nego ikada, mogu prepoznati recentni izazovi: oni informelističkog podrijetla, baš kao i kolaži svojstveni neodadi.

Pa ipak, ovaj slikar nikada nije aktualnosti prihvaćao bez distance. U kasnijim godinama, nakon 1970. pa sve do danas, Reiser se ponovno vraća svom ranijem iskustvu u kome žanr ima vrlo važno mjesto. U njegovu će se djelu sada, kao u fugi, ispreplitati četiri teme: portret, akt, pejsaž i mrtva priroda koje će u svom toku oblikovati iznimno konzistentan likovni izraz.

Naoko čvrsto poštivanje pravila tradicionalnih žanrova često dovodi do apsurda u čemu se opet prepoznaje umjetnikova latentna subverzivna priroda.