Voljen Grbac rođen je u Vinkovcima 1956. godine. Po zanimanju je solist opere. Živi i radi u Rijeci. Fotografijom se uspješno bavi od 1987. godine. Samostalno je izlagao u Rijeci, Trstu, Ljubljani, Sarajevu, Splitu, Zadru, Puli, Izoli, Ajdovščini, Pazinu, Grožnjanu, Novigradu, Buzetu i Karlovcu, te na mnogim kolektivnim izložbama.
Ciklusi fotografija koje je izlagao su: "Istra", "Piture i ruzine", "Rijeka" i "Grad na vodi".
Fotografije je objavljivao u raznim časopisima. Izdao je i nekoliko ciklusa autorskih razglednica.
Vlasnik je izložbenog prostora "Amato" u Grožnjanu.
Adrese:
Marči 38
51000 Rijeka
Tel.: +385 91 10 10 993Galerija AMATO
Ulica umjetnika b.b.
52429 Grožnjan
Uvertira! Mene osobno zanimaju samo slike.
Otisci utisaka u ma čemu, u ma gdje...
No, posebnu sklonost njegujem prema nevidljivim podlogama.Recimo: slike otisnute na podlozi zraka, na podlozi vode ili misli.
I kod takvih slika, ustvari prolaznih, mijena ostaje.
Kao preduvjet života i svake nove svjetlostiNataša Šegota Lah
LA SERENISSIMA
Napraviti sliku u naše doba, koje pamti i nedavnu prošlost opterećenu diskusijama o karakteristikama suvremenih medija, kao da je pitanje neke lakoće, nečeg što ovisi samo o dostupnosti više ili manje sofisticirane tehnologije. Međutim slika nije samo površina sa koje ljudski receptori i um prepoznaju vizualne podražaje. Slika je nešto više, ona u čovjekovom svijetu jest nešto puno više od otčitanog podražaja ili događaja.
Slika je doživljaj u kojem se isprepliću naša iskustva. Slika je sveukupni pojam o apstrakciji koja teži sjedinjenju sa nečim vrlo konkretnim, iskustvenim, posebnim i osobnim. Slika ma kojiko bila opća. obraća se našem osobnom iskustvu. Kada se, na primjer kaže "Imati sliku o nekome ili nečemu" misli se očito nešto sasvim drugo od posjedovanja bilo kakve materijalne inačice našeg vizualnog iskustva.
Fotografija se u ljudsko iskustvo umiješala u 19. stoljeću kao u početku zbunjujući korektiv pojma slike pa se kao takva učvrstila na pozicijama opisa, deskripcije, jasnoće, transparentne informacije dokumenta i slično. Dugo je puritanska misao zauzdavala i negirala svaki iskorak iz takvog poimanja fotografske slike, a ni danas takvo shvaćanje nije rijetko. Najčešće se neke druge fotografske slike, nazovimo ih nedeskriptivnima, proglašavaju slikarskim, a to bi trebalo značiti da to i nisu prave fotografije, a slikarstvo pak, trebalo bi biti tredicijom zaštićeno područje prave slike. Taj apsurd u doba sveopće multimedijalnosti, digitalizacije svega i svačega, zapravo je veselo nesnalaženje unutar područja što su ga vać odavno načela istraživanja ljudskih perceptivnih moći, otkrića neurologije, genetike i fizike. Ostaje činjenica da je slika zapravo pojam o plošnoj inačici volumena pri čemu osim projekcije veličina presudnu ulogu igra čovjekov odnos prema akromatskim i kromatskim kontrastima. Važno je dakle doživjeti crno, bijelo i šareni dio spektra. Važnost doživljaja tih kontrasta jest u tome što su oni emocionalno definirani, a time i neodvojivi od asocijativnoga niza što se pokreće u duhu svakog ljudskog bića.
Baviti se proizvodnjom slika, znači baviti se izuzetno kompleksnim zadatkom pri čemu će se svako tehničko sredstvo uvijek iznova redefinirati. Fotoaparatu u rukama kreativca koji stvara sliku oduzet će se njegova tupost tehničke perfekcije, njegova štreberska jednoznačnost. Fotografske slike koje ovom prigodom pred javnost podastire autor Voljen Grbac upravo su na tragu prije spomenutog gonetanja slike koje promatračima valja odgonetnuti. Što se na njima nalazi, koje im je polazište, koliko su izrazito vizualne, a koliko nude transfer u ono iskustveno koje se u nizu nadograđuje sa nevizualnim?
La Serenissima je serija od 8 diapozitiv snimaka koji su digitalizirani kako bi na plastificiranom platnu velikog formata (200x130 cm) zabljesnuli svojom izražajnošću. Upravo ta veličina omogućava promatraču da sjaj iskaza doživi kao izraz i da uroni u odgonetavanje prizora, silueta, maglica, refleksa. Sa tih se slika otvorenih kompozicijskih inačica na prvi pogled ništa ne nameće kao leitmotiv pa su one stoga prepuštene svakom ponaosb da, snagom svoje sposobnosti imaginacije, uđe u ponuđenu scenu i da postane sudionikom bogatih, gotovo furioznih kovitlaca događanja. I zaista Venecija, ta prejasna Serenissima, kao opera što se izvodi na Canal grande pozornici jest okvir za sliku. Naravno autor je glazbenik i njegovo iskustvo scenskog, polifonije zvuka, boja i oblika, bilo je možda presudno za nastanak ovih slika, ali to ne znači da i netko drugi, netko tko bi imao volje i interesa proniknuti u kompleksnost slike, ne bi mogao ući u taj autorov svijet. Dapače autor upravo poziva promatrača da se, zajedno s njim, uputi na imaginarno putovanje poznatim krajolikom. Oni koji taj krajolik ne poznaju, mogu ga upravo sada, slikom doživjeti poput svih onih koji su, primjerice, u Teatru Fenice o životu naučili više, nego za vrijeme banalnih turističkih jurnjava gradom kojega time, ustvari, nisu ni dodirnuli.
Vladimir Gudac
KAKO PROPUTOVATI KROZ JEDRO MARAME NOŠENO DOBRIM VJETROM SVJETLOSTI? Ovo je priča o rašivenoj haljini tonuće Venecije, od koje je umjetnik skrojio svilenu maramu bez oštrih rubova.
Drugim riječima, ovo je poziv na putovanje.
Zašto Venecija i dokle Venecija? Pitanje je neistraživo poput samog traganja. Mijenja se samo trenutni oblik igre traganja. Mjesto i opsesija ostaju locirani tamo gdje su i zatečeni. Venecija jednom pronađena ostaje u magičnom oku i na sigurnom postolju fascinacije smještena kao i do sada. Ovaj put cilj traganja je svjetlost, dostatna sebi i nesebično prijetvorna. Glumica svjetlost, magična svjetlost, svjetlost koja stvari ne raskriva onakvima kakve jesu da bi takve i ostale, već svjetlost koja stvari raskriva u neponovljivom trenutku preobrazbe. Kao sada, kao nikada do sada, i kao nikada više. Znate li kojeg sam se pisca sjetila, i kojeg djela razgledajući najnoviji ciklus fotografija Voljena Grpca? I opet jednog vještog pripovjedača i muzikologa, Talijana Alessandra Baricca, i one njegove ne toliko razvikane koliko čudesne knjige Svila. Čitajući putujemo rafiniranim ponornicama udešenog jezika da bi nekako sustigli ušće osjeta tako slično samom smislu priče: prefinjen dodir raznobojnosti i bremeniti minimalizam raskoši površine koja se naprosto zove svila. Osjećamo je pod dlanovima, u zubima, na usnama..., i točno znamo zbog čega baš svila. Taj skliski teritorij tanašnosti i beskrajno dugo putovanje iza naših leđa, Put svile, povijest i Kina, maleni rituali velikih careva, trostruke čahure ljubavi i bajka ispod svake stvarnosti. Virtuozno!
Netko je zapisao kako Baricco uspijeva poštovati bogatstvo stvarnosti i njezinu mnoštevnost, ali na takav način da ne staje na stranu niti jednom od njezinih oblika. U toliko, sjetila sam se Svile gledajući Voljenove fotografije izmještena fokusa. Sve sama stvarnost a tako nestvarno obojena svjetlošću i virtuozno uzgibana poput zgužvane svile. Pa se samo vještom tragaču ukazuju stvarnosne prepreke. Život koji pulsira ispod svega tek da bi bio sklonjen. Kao glazbom, kao bojom, kao svjetlinom.
Bilo bi fino o slikama šutjeti. One kadikad traže od nas imaginaciju dodira. Fotografije su tužne jer zaustavljaju trajanje. Fotografija okamenjuje ljepotu. Ljepota se okamenjuje u fotografiji. No, ovdje se tuga ruga svome smislu i ostavlja ogromnu plohu meditativne plahosti na mjesto prosudbe o prolaznosti. Voljen je esteta i ovdje se nameće estetska igra nad svjetove koji tonu. Venecija ovdje ne tone. Naša civilizacija ne postaje banalna i prozirna od upotrebe. Svijet se opet zgušnjava u kolopletu svoga estetičnog kaosa. Toliko lijepog da u njemu nalazimo i smisao i red, čak i kada ga više nema.
Zaranjajući u novo pitanje o Veneciji umjetnik je rašio grube rubove haljine privida i drskim činom rasparao staru haljinu toga grada ponudivši nam od njezina tkanja veliku maramu kojoj u jedro pušu dobri vjetrovi svjetlosti. Kako je sve bajka i to je dakako bajka, nadasve obojena i neshvatljivo slična mješavini zraka i vode. No, nije nam cilj razumjeti te slike. Cilj nam je proputovati ih. Sretan put.
Nataša Šegota Lah
Izloženi svjetlopisi Venecije
Suradnici i pripremi izložbe i kataloga
Mario Hlača, Samobor
Željko Ostojić, Foto "ELF" Rijeka
"Belina" d.o.o., Krapinske toplice
Ivan Bratuša, Foto "MK" Zagreb
Petar Raić, House of Art
Tisak kataloga
SWAN d.o.o., Samobor
ISBN 953-184-072-5
