| Geneza pojave posizanja za slamom
i vlatima žita kao sredstva za oblikovno izražavanje ima izvorište u žetvenim
običajima bunjevačkih Hrvata, a održava se pod nazivom "dužijanca".
Taj pučki kreativni čin, koji traje već stoljećima, manifestira se pletenjem
predmeta od slame i to prvenstveno ukrasnih kao što su prstenje, cvjetići,
buketići zvani "perlice" i drugi. Bitan pomak u razvoju te vrste likovnog
izražavanja dogodio se 1911. g. kada je svećenik Blaško Rajić došao
na zamisao da dotadašnju žetvenu svečanost prenese u crkvene prostore i
unese u liturgiju rimskog obreda. Tada se počinju izrađivati složeniji
oblici koji se nazivaju skupnim izrazom "kruna" te nastaju u brojnim
maštovitim inačicama.
Značajan iskorak u izradi predmeta
od slame učinila je 1946.g. Kata Rogić koja je oblikovala "kalež"
- sakralni predmet u punom plasticitetu bez popratnih ukrasnih elemenata.
Bila je to i prekretnica da se od anonimnih pletilja u slami identificira
autorstvo pojedinca i prihvati njegov individualni izraz. Sve veći poticaj
tom stvaralaštvu posebno se manifestirao nekoliko godina kasnije 1960.
g. kada su u povodu smrti kardinala Alojzija Stepinca, a na poticaj župnika
iz Đurđina mr. Lazara Krmpotića, dvije pletilje iz Starog Žednika, Ana
i Teza Milodanović izradile grb preminulog kardinala čime se demonstrira
svježiji i skulpturskiji pristup slami kao likovnom materijalu i ukazale
na njezine neograničene mogućnosti. To se brzo dokazalo i ostvarenjem
Ane Milodanović koja je 1962. g. izradila prvu dvodimenzionalnu sliku
u tehnici slame i nazvala je "Močvara".
Shvativši da su vlati slame podatne
i primjenjive za različita oblikovanja i prikaze, bunjevačke Hrvatice,
sklone radu u tom materijalu, nastojale su osebujnim kombinacijama ostvarivati
slike svojih sela, njihovih ljudi, kao i prikaze radova, običaja i ostalog
što ih je okruživalo. A to su prizori sa salašima, čardacima, bunarima
s đermama, vjetrenjačama, slikovitim pamnonskim kućama te seoskim ambijentima.
Motivi su im također ljudi i životinje, raslinje pa i mrtve prirode, posebno
prikazi grožđa i vinove loze, cvijeća i sličnih motiva.
Umjetnost u tehnici slame, nastala
iz etnografske baštine kao rad anonimnih stvaratelja, izborivši se za individualizaciju
kreativnih dosega, potražila je i nove organizacione forme. Unutar Hrvatskoga
kulturno-prosvjetnog društva "Matija Gubec" u jesen 1961. g. osnovana je
likovna sekcija koja je okupila pletilje slamom iz Tavankuta, Bikova, Žednika
i Đurđina. U godinama koje su slijedile, pokret se plodonosno širio na
čitavu regiju (Likovno udruženje slamara amatera "LUSA", KUD "Bela Bartok",
Slamarska radionica penzionerki "SRP", udruga Otvoreni klub Subotica),
dok se njihov rad manifestirao kroz brojne izložbe ne samo u lokalnim granicama
već i u inozemstvu, a odjeci su uvijek bili puni oduševljenog prihvaćanja
ali i pozitivne kritičke prosudbe. Po gruboj procjeni danas se oblikovanjem
slika, skulptura i predmeta primijenjene umjetnosti bavi gotovo stotinu
pletilja, a njihovi stilski pomaci postaju sve uočljiviji, kako u traganju
za subjektivnom profilacijom, tako i prema trendovima pulsa života: novim
otkrićima oblika i sadržaja.
Nakon nekoliko izložbi koje su
umjetnice u tehnice slame - ili kako ih familijano nazivamo slamarke
- imale u prošlom stoljeću u Zagrebu, sada se likovnoj publici grada pruža
prilika da upoznaju ne samo novu generaciju kreatorki, već i da sagledaju
putove kojima je ovaj likovni izraz, jedinstven u svijetu, krenuo posljednih
godina.
Juraj
Baldani, prof.
|
