Diplomirao je 1982. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, smjer Automatika. Godine 1994. završava poslijediplomske studije na Zagrebačkoj poslovnoj školi. Sa suprugom i petero djece živi i djeluje u Zagrebu. 

Sa slikarskim tehnikama, naročito s tehnikama starih majstora, upoznaje se u splitskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, u razdoblju od 1972. do 1977.godine. 

Prve poteze kistom vuče po uputama majstora restauracije, gospodina Filipa Dobroševića. Ovo mu je šesta samostalna izložba, a izložena je većina djela nastalih u razdoblju od 1990. do 2000. godine.

Poštovani i dragi posjetitelju izložbe "Tragovima madonera"!

Radujem se što si se i Ti, u potrazi za lijepim i uzvišenim ovdje i danas susreo s ikonopisnim stvaralaštvom Borisa Grkovića.

Ovih devetnaest ikona posadašnjuju nam minula stoljeća, uprisutnjuju drevne naše hrvatske ikonografske "majstore" i njihove ikone pružajući nam tako nesvakidašnju mogućnost susreta sa sferama sakralnoga, nebeskoga, vječnoga.

Kada bismo mi ljudi bili samo privremeni bljesak svijesti u neosviještenome univerzumu, kada bismo bili bez budućnosti, osuđeni da zauvijek nestanemo, tada bismo možda i mogli ostati ravnodušni i neoslovljeni pred ovim ikonopisnim vratima onostranosti, pred svevremenom porukom "svetih ikona", koje svjedoče da je čovjek "imago Dei" - slika, odraz Boga živoga i vječnoga.

Grkovićeve ikone se ne dolazi gledati kao druga likovna djela. Njegove ikone također gledaju nas. Kroz poglede svečanih i oduhovljenih likova Krista i Bogorodice dotiče nas neki savršeni mir koji "nije od ovoga svijeta" i koji pružajući predokus nebeskoga omogućava nadilaženje prolaznosti.

Budući da je ikonografsko stvaralaštvo u prvom redu štovanje, kult, a tek potom umjetnost i umijeće u ikonografiji je moguće ono što možda nije moguće u drugim područjima umjetničkog stvaralaštva: preslikavajući što je moguće vjernije madone Božidarevića, Čulinovića, Dobričevića, Vlatkovića, Jordanića i drugih, Grković ide tragovima starih "madonera", ali je istovremeno i sam "madoner", koji nedvojbeno ostavlja i svoj vlastiti trag ne samo na svakoj tako nastaloj ikoni nego i u suvremenoj hrvatskoj ikonografiji uopće. Svaka Grkovićeva ikona vjernošću "kopije" pripada istovremeno drevnom majstoru ali je proživljenim sadržajem i majstorskom tehnikom stvaranja istovremeno i originalna kreacija u koju je utkan i sam Grković.

Harmonija prošloga ("madonerskoga") i aktualnoga ("madonerovoga") stvaralaštva hrani nadu otkupljene i spašene budućnosti, sklad boja i linija gotovo terapeutski djeluju na naše žurbom i stresom ugroženo biće, Grkovićevo "drvo" pomaže da čovjek ne "odrveni", božanska, nadčovječanska dimenzija ikone očovječuje...

Tebi i sebi, dragi posjetitelju izložbe i motrioče ovih ikona, želim da se u susretu s njima istovremeno susretnemo sa svojom vlastitom autentičnošću.

Bogorodica, nepoznati majstor, početak XIII st., Hvar, katedrala

Gospa od zvonika, XIII st., Split, riznica katedrale

Gospa od Sustipana, XIII st., Split, riznica katedrale

Gospa od Trsata, 1325. g., Trsat

Bogorodica s djetetom i donatorom, druga polovina XIV st., Rab, katedrala

Bogorodica s djetetom, Michele Giambono XV st., Dubrovnik

Bogorodica s djetetom, XV st., Dubrovnik, Danče

Bogorodica s djetetom, XV st., Dubrovnik, Sv. Jakov na Pelinama

Bogorodica s djetetom, XV st., Tkon, o. Pašman

Bogorodica s djetetom, Juraj Ćulinović XV st., Šibenik, Samostan Sv. Lovre

Bogorodica s djetetom, 1460. - 1470. g., Šibenik, Gradski muzej

Bogorodica "Utješiteljica", XV st., Hvar, Crkva Navještenja Marijina

Bogorodica Mukotrpna, Andrea Rizzo, XVI st., Ston, Sv. Blaž

Bogorodica s djetetom, Emanuel Zane, XVII st., Dobrota, Sv. Stasija

Detalj bogorodice s djetetom, Franjo Matijin,1535., Rijeka dubrovačka, Crkva Sv. Stjepana

Bogorodica s djetetom, Božidar Vlatković, 1496. g., Cavtat, Franjevačka crkva

Poliptih-detalj glave Bogorodice, Nikola Božidarević, 1517. g., Dubrovnik, Danče

Triptih porodice Bundić, središnji dio, Nikola Božidarević, oko 1500., Dubrovnik, Sv. Dominik

Bogorodica Mukotrpna, 2000. g., Boris Grković